Für die Kroaten ist Fußball die Fortsetzung des Krieges mit sportlichen Mitteln. Für die Brasilianer ist Fußball Kunst. Während des gesamten Spieles sah es aus, als tanzten die Brasilianer um die kroatischen Schützengräben, die sich die ganze Zeit bewegten, sich verschoben wie Frontlinien im Großen Krieg, hauptsächlich in defensiven Formationen. Die Kroaten schlugen ihre tänzerischen Gegner auf die Knöchel, zerrten an ihren Trikots, spielten so, wie sie es gewöhnt waren und wie man eben gegen die Brasilianer spielen muss.

Fanatismus ist das stärkste kroatische Fußballargument. Etwas, das andere nicht verstehen können. Etwas, das vor allem die Brasilianer nicht verstehen können. Sie haben die Mannschaft eines Landes vor sich, in dem quasi niemand mehr im Fußball ein Spiel sieht. Fußball ist ein Krieg, den es zu gewinnen gilt. Hinter dem Elfmeterraum in São Paulo steht ein ganzes Land. Viereinhalb Millionen Kroaten, die alle ähnliche T-Shirts tragen wie die, die Sie auf dem Spielfeld sehen, heben zusammen mit ihren Auswahlspielern Schützengräben aus und sind bereit, die Brasilianer aufzuhalten. Sie werden von zwei Emotionen getragen: Überheblichkeit und Selbstmitleid. Falls es ihnen gelingt, wird in den Zeitungen am nächsten Tag stehen: wir haben Brasilien erniedrigt, überrannt, vernichtet… Und all das in der ersten Person des nationalen Plural: ihr Sieg ist ein Sieg für uns alle. Wenn sie allerdings verlieren, dann ist der japanische Schiedsrichter schuld und wir sind voller Selbstmitleid.
Das Spiel ist hässlich, ungelenk, kaum zum Aushalten. Ist das wirklich so oder liegt es daran, dass dieser Zuschauer auf der Seite der Kriegsführenden steht, im Kampf gegen die Künstler, und dass er dies persönlich eigentlich gar nicht will? Nein, darum geht es nicht. Das Spiel ist wirklich nicht schön. Außer einem trotzigen Heldentum der kroatischen Schützengräber bleibt wirklich nichts hängen. Seit der Weltmeisterschaft im Jahre 1974 in Deutschland (die, stellen Sie sich vor, von Brasilien und Jugoslawien eröffnet wurde, das Ergebnis war 0:0), und als ich als Achtjähriger mit dem Fußballfieber infiziert wurde und aufmerksam meine erste Weltmeisterschaft angeschaut habe, habe ich kein so unschönes, ja fast albernes Brasilien mehr gesehen. Als wären diese glänzenden Spieler, die ja hauptsächlich Gastarbeiter in europäischen Vereinen sind, gar keine Nationalspieler, als fehlte ihnen jemand, der sie zu einem harmonischen Orchester oder Tanzensemble machte. Neymar konnte das nicht, aus ihm wird nie ein großer Dirigent. Er ist den Kroaten sogar ein wenig ähnlich: voller Überheblichkeit und Selbstmitleid. Es stimmt schon, er wird in diesem Spiel zwei Tore schießen, aber man wird ihn trotzdem eher wegen unschöner und unnötiger Ellenbogenschläge in Erinnerung behalten, mitten auf dem Spielfeld und in Situationen, in denen seiner Mannschaft keine Gefahr drohte. Da tritt er jemanden aus Ohnmacht und bekommt eine gelbe Karte, wie sie irgendwelche Provinzjongleure überall auf der Welt bekommen, wenn es bei ihnen nicht läuft. Außer vielleicht in Brasilien. So treten keine großen Dirigenten auf.
Die Brasilianer schießen in ihrem schlechtkomponierten, lustlosen Tanz sogar ein Eigentor. Marcelo fällt über seine eigenen Füße und haut, als habe er den Samba durch den Tango ersetzen wollen, den Ball ins eigene Netz. Ein gegnerischer Stürmer, der hinter ihm war, machte ihm Angst. Und dann schaute er verwundert um sich. Er war nicht erschüttert. Die Kroaten im Begeisterungsdelirium. Ganze viereinhalb Millionen. Die Elf, die sie in Sao Paulo vertreten sollen, hatten noch achtzig lange Minuten vor sich. Im Krieg ist das mindestens noch ein halbes Jahr Frontkämpfe, die im Spätfrühling anfangen und bei denen die Entscheidung im Winter fällt, wenn der Armee schon die Kräfte versagen, wenn sie ausgelaugt sind.
In der elften Minute dachte ich, Kroatien würde Brasilien besiegen. Wenn ein Künstler demotiviert ist, ungeübt wie ein Violinist mit steifen Fingern, wie ein Schriftsteller, der den Rhythmus seiner Sätze verloren hat, dann hat man gegen Spieler, die einen Krieg führen, keine Chance. Ein Schriftsteller ohne Satz ist verloren, der ist weder Schriftsteller noch Künstler. Den kann jeder überrollen, denn sein Metier ist ja nicht das Überrollen, sondern das Schreiben. Ohne sein Schreiben steht er mit erhobenen Händen vor dem Erschießungskommando.
Aber so war es nicht. Kroatien hat dann doch verloren. Vielleicht, weil Fußball eben doch kein Krieg sein darf. Hätten sie nur zu spielen versucht, dann wäre ihnen auch etwas gegen ein solches Brasilien eingefallen, nachdem Marcelo das Eigentor geschossen hatte. Sie aber haben weiter Krieg geführt. Und wurden dann vom machtlosen Neymar besiegt.

Und schon bevor das Spiel zu Ende war, begann das kollektive Selbstmitleid. Der japanische Schiedsrichter ist an allem schuld. Noch eine weitere Ungerechtigkeit dem Volk gegenüber, das in diesen Tagen nur eines hat – eine Nationalmannschaft.
Ein Mensch auf dem Balkan erlebt durchschnittlich 19 Fußballweltmeisterschaften (19×4=76) und einen blutigen Krieg. Dieser Krieg motiviert ihn, mehr hinter seiner Fußballmannschaft zu stehen als hinter irgendetwas sonst. Auf dem Balkan wird Fußball nie, was er in Brasilien ist: Kunst. Sobald es aussieht, als käme es doch dazu, nach vierzig Jahren Frieden und zehn friedlichen Weltmeisterschaften, bricht ein neuer Krieg aus. Meist wegen jemandes Selbstmitleid und Überheblichkeit.
Ples oko rovova: Brazil-Hrvatska 3:1
Za Hrvate, nogomet je nastavak rata sportskim sredstvima. Za Brazilce, nogomet je umjetnost. Tokom cijele utakmice izgledalo je kao da Brazilci plešu oko hrvatskih rovova, koji se svo vrijeme pomiču, kreću se kao crta fronte u Velikom ratu, uglavnom u obrambenim formacijama. Tuku Hrvati rasplesane protivnike po gležnjevima, povlače ih za dresove, igraju onako kako su navikli i kako se jedino i može igrati protiv Brazila. Fanatizam je najjači hrvatski nogometni argument. To je nešto što drugi ne razumiju. Nešto što pogotovo Brazilci ne mogu razumjeti. Protiv sebe imaju reprezentaciju zemlje u kojoj više gotovo nitko u nogometu ne vidi igru. Nogomet je rat koji se mora dobiti. Iza jedanaestorice u Sao Paulu stoji cijela zemlja. Četiri i pol milijuna Hrvata u majicama sličnim onima koje vidite na terenu, kopaju rovove skupa sa svojim izabranicima, spremni da zaustave Brazil. Nose ih dvije emocije: bahatost i samosažaljenje. Uspiju li, sutra će u hrvatskim dnevnim novinama pisati: ponizili smo, zgazili smo, uništili smo… Brazil. I sve to u prvom licu nacionalne množine: njihova pobjeda je pobjeda i sviju nas. Izgube li, međutim, kriv će biti japanski sudac, i mi ćemo biti puni samosažaljenja.
Utakmica je ružna, nedopadljiva, teška za gledanje. Je li to stvarno tako, ili ovaj gledatelj ima problem s time što je na strani ratnika, u bici protiv umjetnika, a to nikako nije njegov osobni izbor? Ne, ne radi se o tome. Utakmica je stvarno ružna. Osim besprijekornoga junaštva hrvatskih rovokopača, nema ničega što bi se pamtilo. Od 1974, i Svjetskog prvenstva u Njemačkoj (koje su otvorili, zamislite, Brazil i Jugoslavija, rezultat je bio 0:0.), kada sam se, kao osmogodišnjak, inficirao nogometom i pozorno odgledao svoje prvo Svjetsko prvenstvo, nisam vidio tako nedopadljiv, skoro neozbiljan Brazil. Kao da ti sjajni igrači, uglavnom gastarbajteri u europskim klubovima, nisu sklopljeni u reprezentaciju, kao da im nedostaje netko tko će ih činiti skladnim orkestrom, ili plesnim ansamblom. Neymar to nije, on nikada neće postati veliki dirigent. Pomalo je sličan Hrvatima: pun bahatosti i samosažaljenja. Istina, dat će on u ovoj utakmici dva gola, ali bolje će ga se pamtiti po bespotrebno ružnom udaranju protivnika laktom, na sredini terena, u situaciji kada njegovoj ekipi nije prijetila opasnost. Udario je čovjeka iz nemoći, i dobio onaj i onakav žuti karton kakve, kada im ne ide, dobivaju provincijski žongleri svugdje na svijetu. Osim možda u Brazilu. Tako, međutim, ne udaraju veliki dirigenti.
U svom neuigranom, skoro bezvoljnom plesu, Brazilci su sebi zabili gol. Marcelo se sapleo o vlastitu nogu, kao da je sambu pokušao zamijeniti tangom, pa je smjestio loptu u vlastitu mrežu. Uplašio se protivničkog centarfora koji mu je bio za leđima. A onda je začuđeno gledao oko sebe. Nije bio potresen. Hrvati su bili u deliruju od oduševljenja. Četiri i pol milijuna njih. Jedanaestorica koja ih je predstavljala u Sao Paulu pred sobom je imala dugih osamdeset minuta. U ratu, to je pola godine frontovskih borbi, koje započinju kasno u proljeće, a odluka se donosi u zimu, kada su vojske na izmaku snaga, izmrcvarene.
U jedanaestoj minuti utakmice pomislio sam da će Hrvatska pobijediti Brazil. Kada je umjetnik demotiviran, neuvježban, kao violinist tvrdih prstiju, kao pisac koji je izgubio ritam svoje rečenice, tada nema šanse protiv onih koji vode rat. Pisac bez rečenice je izgubljen, on više nije pisac i nije umjetnik. Svatko ga može zgaziti, jer se on ne bavi gaženjem, nego pisanjem. Bez pisanja je goloruk pred streljačkim vodom.
Ali nije bilo tako. Hrvatska je, ipak, izgubila. Možda zato što nogomet, ipak, ne bi smio biti rat. Da su pokušali igrati, mogli su nešto učiniti protiv ovakvog Brazila, nakon što je Marcelo zabio autogol. Ali oni su nastavili ratovati. I pobijedio ih je nemoćni Neymar.
Prije nego što je utakmica i završila počelo je kolektivno samosažaljevanje. Za sve je kriv japanski sudac. To je još jedna od nepravdi učinjenih narodu koji ovih dana nema ništa osim – nogometne reprezentacije.
Čovjek na Balkanu prosječno doživi 19 svjetskih nogometnih prvenstava (19×4=76) i jedan krvavi rat. Taj rat motivira ga u navijanju za svoju nogometnu reprezentaciju više nego išta drugo. Na Balkanu nogomet nikada neće postati ono što je u Brazilu. Umjetnost. Čim se učini da bi to moglo biti, nakon četrdesetak godina mira i desetak svjetskih prvenstava, izbije novi rat. Uglavnom zbog nečije bahatosti i samosažaljenja.

